U dentalnoj medicini, ukoliko pacijent nema dovoljno kosti za ugradnju implantata augmentacija kosti predstavlja ključnu proceduru kojom se omože osigurati stvaranje dodatne kosti. Dvije osnovne vrste augmentacije kosti su horizontalna i vertikalna augmentacija. U ovom članku objasnit ćemo temeljne razlike između njih te razmotriti primjene i tehnike koje se koriste.
Horizontalna augmentacija kosti
Osnovna definicija
Horizontalna augmentacija kosti podrazumijeva nadogradnju postojeće koštane strukture u širinu. To se obično odnosi na greben alveolarne čeljusti koji se nadograđuje prema vani, odnosno prema usnama. Najčešće korištene tehnike za horizontalnu augmentaciju uključuju:
- Vođena regeneracija kosti (GBR): Tehnika koja koristi barijere ili membrane za stabilizaciju područja povećanja kosti.
- Koštani blok-transplantat: Koristi se komad kosti koji se pričvršćuje na postojeći koštani greben.
- Ridge-split tehnika: Proces cijepanja i širenja grebena kako bi se povećao njegov volumen.
Razlozi za primjenu
Horizontalna augmentacija je indicirana kada je postojeća kost preuska za postavljanje implantata, ali visina kosti je dovoljna. Nakon izvođenja horizontalne augmentacije, područje se ne smije odmah opterećivati protetskim radovima zbog rizika od infekcije koja može ugroziti proces zarastanja.
Vertikalna augmentacija kosti
Osnovna definicija
Vertikalna augmentacija kosti je kirurški zahvat kojim se kost nadograđuje u visinu. Takva nadogradnja pedstavlja rješenje kada nema dovoljne visine za postavljanje implantata. Među najpoznatijim tehnikama za vertikalnu augmentaciju su:
- Vođena regeneracija kosti (GBR) koja koristi membranu da zadrži umjetni koštani materijal na mjestu. Jedna od najčešće korištenih je tzv. “Sausage” tehnika.
- Tehnika koštanog blok transplantata, gdje se koristi vlastiti ili donorov koštani blok za povećanje visine kosti.
Ova tehnika je složenija od horizontalne augmentacije koja obično ima bolje rezultate i sigurniju prognozu.
Ključne razlike
Ključne razlike između horizontalne i vertikalne augmentacije kosti leže u njihovim indikacijama i zahvatima. Vertikalna augmentacija smatra se tehnički zahtjevnijom i nosi veći rizik.
Najčešće korišteni materijali i metode
U obje vrste augmentacije, koriste se različiti koštani nadomjesci, uključujući:
- Autologni nadomjesci: Vlastita kost pacijenta.
- Alogeni nadomjesci: Kost donirana od drugog čovjeka.
- Ksenogeni nadomjesci: Kost iz druge vrste, najčešće goveda.
- Aloplastični materijali: Sintetski materijali.
Povrh toga, koriste se membrane koje prekrivaju koštane nadomjeske i kategoriziraju se kao resorptivne (koje se razgrađuju u tijelu) i neresorptivne.
Zaključak
Horizontalna i vertikalna augmentacija kosti bitni su postupci u dentalnoj medicini, posebno u kontekstu postavljanja dentalnih implantata. Razumijevanje indikacija, tehnika i materijala omogućuje stručnjacima da postignu optimalne rezultate u dentalnim rekonstrukcijama. Kod odabira između ovih procedura, potrebno je pažljivo razmotriti anatomske potrebe pojedinog pacijenta. Edukacija i kontinuirano usavršavanje u ovim tehnikama ključ su uspjeha u njihovoj primjeni.
